Tajna ušiju što čuju misli glave koja ih nosi
Jeste u nagluhosti za zvukove oko sebe
Tako je i Poezija umrla
U refleksijama unutrašnjih zvukova
Hermetički zatvorenom samoupoznavanju
Koji svoje mrtve slike sjećanja oživljava svjetlošću
Jedne od bezbroj neostvarenih mogućnosti
Jer ne postoji poželjnija i vrijednija svjetlost
Do one na kraju tunela
Ona smisao od čije neljudske ljepote strahujemo
Ako uspije izaći iz tunela
Svoj pogled ugledati
Čovjeku ne preostane ništa drugo
Do u drugome se prepoznati
Najzad postati vrijedan nečijeg pogleda
Odlična pjesma, prva dva i zadnji verz su se duboko urezali u mene. Bravo!
Lp, Dada
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Edin
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!